01/05/2026
Proljeće u Slavoniji.
Nema tu puno filozofije.
Zemlja se probudi, nebo se razvali, sunce probije oblake, a polja krenu gorjeti žutom i zelenom kao da ih je netko naslikao širokim potezima preko cijele ravnice.
I onda shvatiš da Slavonija nikad nije bila prazna.
Samo je treba znati gledati.
U tim brazdama ima rada.
U tim poljima ima kruha.
U toj širini ima mira.
U tom nebu ima nečega što čovjeka podsjeti koliko smo mali, ali i koliko je ova zemlja velika kad joj dopustiš da progovori.
Proljeće ovdje ne dolazi tiho.
Dođe preko njiva.
Preko uljane repice.
Preko oblaka.
Preko sunca koje se probija kao obećanje.
I kaže:
Još smo tu.
Još dišemo.
Još rastemo.
Slavonija.
Ravna samo onome tko je ne zna vidjeti.
