03/09/2026
Na ovoj Facebook stranici uglavnom pišem o glazbi. Ovaj put činim iznimku.
Jer postoje trenuci kada glazba mora utihnuti.
Kada neke druge stvari postanu važnije od pjesama, partija, koncerata i svega onoga što nam inače ispunjava svakodnevicu.
Ovo je pitanje vode.
Pitanje zdravlja.
Pitanje života.
Teško je pronaći dovoljno snažnu riječ za ono što činimo vlastitoj zemlji. Katastrofa zvuči gotovo preblago. 😢
A još je teže pomiriti se s mišlju da ono što danas dopuštamo možda sutra više nećemo moći popraviti.
To bi samo po sebi trebalo biti dovoljno da se zapitamo.
Što završava u našem tlu?
Što kroz njega dolazi do naše vode?
Tko to nadzire, kako se provode analize i možemo li doista biti mirni?
Na takva pitanja ne bismo smjeli dobivati nejasne odgovore.
Jer mi smo voda.
Ona je u nama. U našoj krvi, našem tijelu, u tijelima naše djece. Ono što danas učinimo vodi, sutra ćemo pronaći u sebi.
Možemo imati ceste, zgrade, trgovačke centre, automobile, novac i sve ono što nazivamo napretkom.
Ali ako izgubimo čistu vodu, izgubili smo ono bez čega sve ostalo prestaje imati smisla.
Nedavno sam se vratio iz Norveške.
Danima smo hodali njihovim visoravnima, pokraj jezera iz kojih se voda prelijeva preko stijena i u slapovima spušta prema fjordovima. Tamo čovjek vrlo brzo shvati jednu jednostavnu stvar: priroda nije nešto što smo dobili da bismo je potrošili.
Dobili smo je na čuvanje.
Ta su područja zaštićena. Nema nekontrolirane gradnje. Nema kamiona koji dovoze otpad. U pet dana i stotinjak kilometara koje smo prešli pješice nismo vidjeli ni jedan odbačeni opušak.
Ni jedan.
I onda smo se vraćali kući.
Iz aviona smo preletjeli Hrvatsku, od Istre do Trogira.
Gledao sam kroz prozor tu malu zemlju između mora i planina. Gledao sam otoke, obalu, kamen i zelenilo.
I potekla mi je suza.
Ne zato što Hrvatska nije lijepa.
Nego upravo zato što jest.
Jer malo je zemalja kojima je priroda dala toliko na tako malom prostoru.
I dok sam je gledao odozgo, samo mi je jedno pitanje prolazilo kroz glavu:
Kakvu smo zemlju dobili?
Što smo od nje napravili?
I kakvu ćemo je jednoga dana ostaviti svojoj djeci? 😢
Možemo se dijeliti oko politike. Možemo biti lijevo ili desno. Možemo imati različita uvjerenja, svjetonazore i ideje o tome kakva bi Hrvatska trebala biti.
Ali voda nema političku boju.
Ni bolest ne pita za koga glasamo.
Ni dijete koje će jednoga dana piti tu vodu neće nas pitati jesmo li bili lijevi ili desni.
Pitat će nas samo:
Jeste li znali?
I ako ste znali – zašto ste šutjeli?
Zato svi mi kojima je Hrvatska u srcu, a ne u novčaniku, bez obzira na politička i svjetonazorska opredjeljenja, imamo razlog pojaviti se na prosvjedu u subotu u Zagrebu.
Ne protiv Hrvatske.
Za Hrvatsku.
Za njezinu zemlju.
Za njezine rijeke i izvore.
Za vodu koju pijemo.
Za zdravlje ljudi koji u njoj žive.
I ponajviše – za one kojima ćemo je jednoga dana ostaviti.
Jer Hrvatsku nismo naslijedili samo od svojih roditelja.
Posudili smo je i od svoje djece.
I nemamo pravo vratiti im je otrovanu. 🇭🇷💧
