14/10/2026
Promatram boje koje se prelijevaju iznad naših krovova, lišće koje polako prekriva tlo i prirodu koja se, bez velike buke, priprema za novo godišnje doba.
I pomislim koliko smo toga dobili, a da nismo morali učiniti baš ništa da bismo to zaslužili.
Čistu vodu. Rijeke i šume. Plodnu zemlju. Planine, polja i šume koje nam daju hranu, zaklon i osjećaj pripadnosti.
Sve nam je to povjereno na čuvanje.
Često se pripisuje jednom indijanskom poglavici misao da Zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, nego je posuđujemo od svoje djece. Bez obzira na to kako je izreka nastala, njezina je poruka jednostavna: ono što danas činimo ostaje onima koji dolaze poslije nas.
A dok promatramo ljepotu svijeta, negdje se ta ista ljepota uništava. Priroda zatrpana otpadom, rijeke kojima prijeti onečišćenje, domovi pretvoreni u ruševine, životi izgubljeni u ratovima.
Ponekad se pitam kada smo počeli zaboravljati da nismo vlasnici svega što nam je dano i da ne možemo beskonačno uzimati, uništavati i očekivati da će iza nas sve ostati isto.
Možda ne možemo zaustaviti svako razaranje. Ali možemo odlučiti što ćemo učiniti s onim što nam je povjereno.
Kakav ćemo svijet ostaviti onima koji dolaze nakon nas? 🍂
